POČETNA

Padre Pio rođen je 25. svibnja 1887. u Pietrelcini, malom selu u provinciji Beneveto. Njegovi roditelji, Grazio Mario Forgione (1860– 1946) i Maria Giuseppa de Nunzio Forgione (1859–1929), bili su nepismeni seljaci i obrađivali svoj komad zemlje.
Tek rođeni dječak kršten je u obližnjoj crkvi svete Ane sljedećeg dana, a roditelji su mu nadjenuli ime Francesco. Već od tog dana vidio je svog anđela čuvara. “Anđeo čuvar pratio me od samog rođenja”, kazao je kasnije Padre Pio.

rodni-list

krstionica-padre-pio

Fotografije rodnog lista  i potvrde o krštenju malenog Francesca

Istovremeno je imao i viđenja demona: “Dok sam bio u kolijevci, čim bi majka ugasila svjetlo, vidio sam ta užasna stvorenja i prestrašeno vrištao. Kad bi majka upalila svjetlo, demoni bi nestali i prestao bih plakati.”
U pismu Mariji Campanile 1922. Padre Pio je napisao: “Gospodin mi je od rođenja pokazao znakove posebne naklonosti.”
Obitelj Forgione bila je vrlo religiozna; čim bi se začula jutarnja zvona na crkvi, svi bi se okupili na molitvi. Francesco je imao starijeg brata Michela i tri mlađe sestre –  Felicitu, Pellegrinu i Graziju koja je kasnije ušla u Red sv. Brigite (Ordo Sanctissimi Salvatoris). Uz njih, roditelji su imali još dvoje djece koja su preminula kao nedonoščad. Obitelj je svakog dana odlazila u crkvu, a svaku bi večer zajedno molili krunicu. Molitva je bila na prvom mjestu, prije svih kućanskih poslova.
Francesco je znao reći majci: “Ne želim se igrati s ostalom djecom jer psuju” i “Mama, moji prijatelji čine loše stvari i vrijeđaju Isusa.”
Jednom prilikom kao dječak, Francesco je ugledao djevojku koju je poznavao. Šivala je potrganu vrpcu na haljini. Kazao je: “Andrianella, danas ne radimo. Nedjelja je.” Pokazujući nervozu, odbrusila mu je: “Dječače, premalen si da bi tako govorio.” Francesco je otišao, no ubrzo se vratio sa škarama. Zgrabio je vrpcu koju je djevojka šivala i izrezao ju u komadiće.
Još u predškolskoj dobi doživio je prvo ukazanje Isusa: “Nisam se htio igrati s djecom u dvorištu crkve, pa sam sjeo u crkvu. Tada me iz tabernakula Isus pozvao da dođem do oltara i položio svoju ruku na moju glavu.” Kasnije je kazao: “Mislio sam da se takve stvari događaju svima.”
Kao šestogodišnjak poslan je da čuva stado ovaca sa starijim dječakom Ubaldom Vecchiarinom zvanim Baldino. Baldino je posvjedočio kako je Francesco često klečao i molio pa mu je rekao: “Ti, kada moliš, izgledaš kao da si mrtav, kao da više nisi na ovoj zemlji.”
Zajedno su išli i u privatnu školu i domu Cosima Scocce, a Baldino je kazao da je Francesco “bio jedini koji je odgovarao na pitanja učitelja.”
Drugi pastir imenom Luigi Orlando prisjetio ga se kao tihog dječaka koji je malo govorio i često molio krunicu.
Anna Fucci, majka budućeg fra Modestina, bila je Francescova vršnjakinja  i živjela samo nekoliko kuća dalje od obiteljskog doma Forgionijevih. Ona je također potvrdila kako se Francesco nije želio igrati s drugom djecom, ali i da je izbjegavao čuvati ovce kada je ona bila u blizini te da je u rukama uvijek nosio krunicu. Svi su ga zvali “naš mali svetac” (lu santariello nuostro).
Kada ga je majka našla da se bičuje u dobi od osam godina, Francesco joj je rekao: “Moram to činiti kao što su učinili da Isusova ramena krvare.”
Župnik Giuseppe Orlando posvjedočio je kako je, usprkos prigovorima majke, Francesco spavao na podu, s glavom na kamenu umjesto jastuka (na fotografiji ispod)

kamen-kao-jastuk

Padre Pio prisjetio se: “U našoj se kući teško mogao naći novac, no nikada nam ništa nije nedostajalo”
Francesco je imao vrlo ograničeno osnovno obrazovanje jer u selu nije bilo škole. Njegov prvi učitelj, već spomenuti Cosimo Scocca, bio je seljak sa završenih pet godina škole. Francescov učitelj u prvom razredu Mandato Saginato posvjedočio je kako je dječak svoje zadačnice ispunjavao crtežima Križa.
Početkom rujna 1898. Domenico Tizzani počeo je privatno podučavati Francesca za pet lira mjesečno, što je bilo podosta u tadašnje vrijeme pa su roditelji nakon nekoliko mjeseci morali angažirati drugog ucitelja, Angela Caccava. Uz njega je Francesco završio osnovnu školu.
Kako bi mogao platiti školovanje Grazio Forgione otputovao je u Brazil 1897., no nije uspio ništa zaraditi. Dvije godine poslije ponovno se zaputio preko Atlantika, ovaj put u SAD i zaposlio se kao radnik na farmi u Mahoningtownu (Pennsylvania). Kako je tamo boravio sa svojim rođakom, bio je u mogućnosti kući slati novac svakoga tjedna.
Padre Pio se prisjeća: “Moj je otac dvaput morao prijeći ocean kako bi mi omogućio da postanem fratar.”
Francesco je primio prvu Pričest 27. rujna 1899. a istog dana nadbiskup Beneventa, mons. Donato Maria Dell’Olio u crkvi Gospe od anđela udijelio mu je i sakrament Potvrde. Kao 14-godišnjak, 5. listopada 1901., u pismu koje je poslao ocu Francesco je prvi put izrazio želju da postane fratar. S učiteljem Angelom Caccavom i još šestero sljedeće je godine hodočastio u Svetište Gospe od Pompeja gdje je rekao: “Uskoro ću otići u novicijat, više neće biti zabavljanja.”

Brat kapucin i fratar

Odmah nakon Božića 1902. Francesco je imao viđenje. “Vidio je veliko mnoštvo podjeljeno u dva tabora; jedan je svijetlio dok je drugi bio mračan. Veliko čudovište predvodilo je mrak. Veličanstveni čovjek iznimne ljepote naredio mu je da se bori s čudovištem i na kraju pobijedio. Veličanstveni je čovjek rekao je Francescu: “Čudovište koje si pobijedio je sotona i ti ćeš se boriti s tim neprijateljem do kraja svog života.”
Nakon pričesti 1. siječnja 1903. Francesca je odjednom obasjalo unutarnje svijetlo i shvatio je kako će se ulaskom u službu Božju izložiti neprestanoj borbi sa sotonom. U noći, četiri dana kasnije, imao je viđenje Isusa i Marije koji su ga ohrabrivali da nastavi svoj put i postane svećenik. “Sinoć su me Isus i Njegova Majka uvjerili da je to njihova želja”, zapisao je Francesco.
6. siječnja 1903. Francesco je napustio dom i otišao u Morcone kako bi ušao u novicijat kapucinskog reda. Majka mu je poklonila krunicu (koja je sačuvana do danas) i rekla: “Sine moj, sveti Franjo te pozvao i zato moraš ići.”
22. siječnja 1903. s 15 godina Francesco je obukao kapucinski habit, obrijao tjeme i promijenio ime u brat Pio iz Pietrelcine. “Kako Ti bolje služiti Gospodine, ako ne pod parolom siromaška iz Asiza”, rekao je.
Nešto manje od godinu dana kasnije, 2. siječnja 1904. brat Pio dao je zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Događaju je nazočila i njegova majka koja mu je kazala: “Dragi sine, sada si pravi sin svetog Franje. Neka te on blagoslovi.”
Brat Pio u samostanu je često i obilno plakao, za to postoje mnoga svjedočanstva, a ovo je jedno od njih. Brat Leone (kasnije fra Leone) boravio je s njim od 1903. do 1908. i kazao: “Tijekom molitve Pio je uvijek plakao, u tišini, a toliko obilno da su njegove suze ostavljale tragove na kamenom podu kora. Mlađa braća su mu se neprestano smijala pa je počeo stavljati svoju veliku maramicu pod lice. Nakon molitve maramica bi bila toliko mokra da se mogla iscijediti. Običavao nam je govoriti: Božja djela su plod mnogo suza i trpljenja.”

Zaređenje

  • prosinca 1908. prima “male činove”
  • prosinca 1908. postaje subđakon, a 18. srpnja đakon

Minimalna kanonska dob za primanje u svećenike je da kandidat navrši 24 godine. Brat Pio bio je lošeg zdravlja i u strahu da će brzo umrijeti pa je zamolio generalnog ministra kapucinskog reda neka pošalje zahtjev Svetoj stolici i preporuči izuzetak. „Objašnjavajući moje trenutno zdravstveno stanje… ako je Bog odlučio skratiti moj boravak na zemlji, umrijet ću sretan“, napisao je generalu. schinosi-paolo
Padre Benedetto 6. srpnja 1910. obavjestio je Pija kako je Sveta stolica dopustila izuzeće pa je 10. kolovoza, u dobi od 23. godine, Padre Pio zaređen za svećenika u katedrali u Bevenetu (na fotografiji:  mons. Paolo Schinos, nadbiskup Marcianopolija koji ga je zaredio).
Padre Pio na sličici uspomene zaređenje dao je napisati: “Isuse, moj dahu i životu, danas sa strepnjom uzdižem Tebe u misteriju ljubavi kako bi za svijet bio Put, Istina i Život, a  za Tebe sveti svećenik i savršena žrtva. P. Pio, Cap“
14. kolovoza Padre Pio slavio je mladu misu u rodnoj Pietrelcini. Padre Agostino na slavlju je kazao: “Lošeg si zdravlja pa ne možeš biti propovjednik. Zato ti želim da postaneš sjajni ispovjednik.” Odmah potom Padre Pio je donio odluku što mu je činiti svakog dana: “četiri sata meditacije dnevno, izmoliti ne manje od pet Gospinih krunica,  devetnice Gospi od Pompeja, svetom Josipu, svetom Mihovilu, svetom Anti, svetom Franji, Presvetom Srcu Isusovu, svetoj Riti i svetoj Terezi.”

Nevidljive Kristove rane

Sedmog rujna 1910., tek nekoliko tjedana nakon što je zaređen, tijekom molitve u crkvi u Piani Romani, Padre Piju su se ukazali Isus i Marija te je dobio stigme. Piana Romana je brdo oko 4.5 kilometra sjeveroistočno od Pietrelcine gdje je Padre Pio običavao moliti u slamnatoj kolibi sagrađenoj ispod brijesta. Ta koliba je kasnije postala crkva, ali ostatak brijesta sačuvan je unutar nje (na fotografiji).

brijest

Salvatore Pannullo, župnik u Pietrelcini, posvjedočio je kako mu je 7. rujna pokazao rane i rekao: “Oče, učinite mi uslugu. Zamolite Isusa da ih uzme. Želim trpjeti, želim umrijeti od trpljenja, ali u skrovitosti.” Molili su zajedno i Bog je uslišao molitvu; rane su nestale a trpljenje se nastavilo. Kada se ocu Panullu 1918. rečeno da je Padre Pio dobio stigme, odgovorio je: “Sad ih vidite, ja sam ih vidio još 1910.”

U listopadu 1911. nakon pregleda kod poznatog liječnika dr. Antonija Cardarellija u Napulju, zbog lošeg zdravstvenog stanja nadređeni su ga poslali u Venafro kako bi se oporavio. Prema dijagnozi liječnika, dani mladog fratra bili su odbrojani pa je stoga bio poslan u najbliži samostan jer nije mogao daleko putovati. Tijekom mjesec i pol dana boravka u samostanu, zajednica je primjetila prvi nadnaravni fenomen: božanske ekstaze koje su trajale do sat vremena i strašni demonski napadi od nekoliko minuta.
U svom dnevniku u Venafru, Padre Agostino je zapisao: “U studenom 1911. zajedno s gvardijanom samostana, fra Evangelistom, vidio sam brojne ekstaze i mnoge đavolske napade na Padre Pija. Sotona bi mu se pojavljicao u obliku gole plesačice, duhovnika, gvardijana, Pape Pija X., anđela čuvara, svetog Franje, Djevice Marije i kao čitava vojska demona. Povremeno nije bilo takvih vidljivih napada, ali bio je fizički napadan da mu je tekla krv, mučili su ga zastrašujući zvukovi i bio je pokriven pljuvačkom. Od svih se napada obranio zazivajući ime Isusovo.”
U pismu koje je Padre Pio poslao Padre Agostinu 3. prosinca 1912. stoji: “Prenosim vam dobru vijest da su se 27. prošlog mjeseca moj otac i brat vratili iz Amerike. Dobrog su zdravlja”

6. studenog 1915. Padre Pio je pozvan u vojsku, a točno mjesec dana kasnije dodjeljen sanitetskoj jedinici smještenoj u Napulju. 17. prosinca liječnici su utvrdili da ima plućnu infekciju pa je dobio jednogodišnju poštedu. Najveći dio oporavka proveo je u samostanu u Foggiji, a 18. studenog 1916. vratio se u Vojnu bolnicu gdje je nakon pregleda ponovno dobio bolovanje. Konačno, 16. ožujka 1918. otpušten je iz vojske zbog teške upale pluća. (Na fotografiji: desno dolje – Padre Pio tijekom kratko boravka u sanitetskoj jedinici)

fullsizerender2

Tijekom 1916., točnije 17. veljače, Padre Pio otišao je u Foggiju, u samostan svete Ane, kako bi pomagao Raffaelini Carese koja je preminula 25. ožujka.
Fratri su gotovo svakodnevno slušali užasne zvukove koji su dolazili iz sobe Padre Pija. Kada bi ušli u njegovu odaju našli bi ga u očajnom stanju i natopljenom znojem. Tada je gvardijan zamolio Padre Pija da se pomoli Gospodinu neka nestanu ti zvukovi koji su prekidali samostanski mir i plašili ostale fratre. Padre Pio u poslušnosti se molio i uznemirujući zvukovi prestali su odzvanjati samostanom.

Krajem srpnja 1916. Padre Pio je iz Foggie na nekoliko dana otišao u 35 kilometara udaljeni San Giovanni Rotondo posjetiti Padre Paolina. Po povratku provincijal mu je dao dopuštenje za premještaj u San Giovanni Rotondo.

4. rujna 1916. Padre Pio došao je u novi dom gdje će ostati do kraja ovozemaljskog života.
U San Giovanni Rotondu nalazilo se i sjemenište zvano “Serafski fakultet” pa je Padre Piju dodjenjen zadatak podučavati studente. Padre Aurelio bio je jedan od učenika od 1916. do 1918.: “Podučavao je površno, predavao nam je povijest i gramatiku, znao malo o povijesti, a gotovo ništa o gramatici. Bez obzira na to bio je drag učenicima jer ključ njegova šarma bila je ljudskost. Njegova svetost bila je njegova humanost.”
Nekoliko tjedana po dolasku u San Giovanni Rotondo ustanovio je skupinu duhovnih kćeri s kojima se susretao i molio dvaput tjedno.
Na najdulji put Padre Pio je otišao u svibnju 1917. kada je otpratio svoju sestru Graziellu u Rim gdje je ona ušla u red svete Brigite.

5. kolovoza 1918. Padre Pio je doživio transverberaciju, proboden mu je bok. Transverberaciju, posebnu Božju nagradu onima koji Ga vole doživjeli su, među ostalima, Tereza Avilska, Mala Terezija, Veronica Giuliani, Marguerite Marie Alacoque, Gerardo Majella, Josip Kupertinski, Franjo Saleški, Philip Neri i Ivana Franciska de Chantal.
Svom je duhovnom ocu Padre Pio napisao: “Slušao sam ispovijed dječaka kada je Nebeska Osoba zavitlala mač s oštrim vrhom i pogodila moju dušu svom silinom. U djeliću sekunde moju nutrinu ispunio je čelik i vatra. Od tog trenutka osjećam otvorenu ranu zbog koje trpim u trajnoj agoniji”

Trajne stigme

923pio9U petak 20. rujna 1918. dok je molio na koru crkve Padre Pio dobio je trajne i vidljive Kristove rane. Poznatiji stigmatici bili su i sveti Franjo Asiški, sveta Rita, sveti Ivan od Boga, sveta Veronica Giuliani i sveta Katarina Sijenska.
U poniznosti je izvjestio: “Odjednom me obuhvatilo veliko svjetlo. U njemu sam ugledao Isusa koji je bio prekrasan. Iz Njegovih rana izlazile su zrake i probile moje ruke, stopala i bok. Bio je to osjećaj kao da vatrene oštrice probadaju moju kožu, režu i lome. Osjećao sam da ću umrijeti od nepodnošljivih bolova.”
Svi koji su vidjeli stigme ((dr. Angelo Maria Merla, prof. Luigi Romanelli, prof. Amico Bignami, prof. Giorgio Festa, nadbiskup Anselm Edward Kenealy, nadbiskup Bonaventura Cerretti, biskup Alberto Costa, biskup Angelo Police) složili su se oko sljedećih detalja:
– znakovi su se pojavili i na dlanovima i drugoj strani šake. Bili su okruglog oblika i malo veći od dva centimetra u promjeru
– bili su crvenkasto smeđe boje i jasno se razabirali od ostatka kože na šakama koja je izgledala sasvim normalno i bez znakova upale
– kraste tamne boje pokrivale su rane, a s vremena na vrijeme one su otpadale. Isto su izgledala i stopala na obje noge. Rana na prsima bila je krišnog oblika, na lijevoj strani tijela
– krvarenje nije bilo povremeno već se činilo da iz rana neprestano teče iscjedak krvi, osobito iz one na prsima

18. travnja 1920. Padre Agostino Gemelli, fratar, liječnik i psiholog stigao je u samostan. Kazao je: “Padre Pio, došao sam pregledati vaše rane.” Padre Pio ga je upitao: “Imate li pisano ovlaštenje?”
– Ne, odgovorio je fra Gemmeli. “Onda ni ja nemam ovlasti pokazati vam rane”, rekao mu je Padre Pio.
Fra Gemelli napisao je izvješće u kojem tvrdi da je pregledao rane, ali je sigurno da se to nije dogodilo jer je Padre Pio bio u društvu subraće. Padre Gemelli kasnije je zapisao kako je Padre Pio “neuki psihopat koji se sam sakati i svojim ranama iskorištava ljudsku lakovjernost.”
Zbog Gemellijevih kritika Vatikan je pokrenuo mjere protiv Padre Pija, no kasnijih godina fra Gemelli je donekle izmijenio svoje mišljenje. Fra. Gemelli preminuo je 15. srpnja 1959., a jednom od subraće Padre Pio je povjerio kako je u bilokaciji osobno pomogao i ispovjedio fra. Gemellija u posljednjim trenucima njegova života.

Ograničenja

22. lipnja 1922. Padre Antonio da San Giovanni in Persiceto, generalni ministar Reda zaprimio je dokument koji je potpisao tajnik Kongregacije svete službe (danas Kongregacija za nauk vjere): “Najeminentnijih kardinali vijećali su 10. svibnja 1922. u vezi Padre Pija iz Pietrelcine… On od sada mora slaviti Svetu misu privatno i ne smije blagoslivljati vjernike. Nikome ne smije pokazivati takozvane stigme. Odmah mora prekinuti svaku komunikaciju s Padre Benedettom, svojim duhovnikom. Kako bi se provele ove odluke najbolje je da Padre Pio odmah bude premješten u samostan, po mogućnosti u sjevernoj Italiji. Padre Piju zabranjuje se odgovarati na pisma. Sve najbolje želi vam kardinal Rafael Merry Del Val.“

31. svibnja 1923. Kongregaciju svete službe odlučila je: „Kongregacija odgovorna za poštivanje vjere i obranu morala istražila je fenomene koji se pripisuju Padre Piju iz Pietrelcine, članu Reda manje braće kapucina u biskupiji Foggia i izajavljuje da: iz ovog istraživanja ne može potvrditi nikakve osnove nadnaravnog fenomena te potiče vjernike da se pridržavaju ove deklaracije”
Ista je kongregacija 8. lipnja zatražila od kapucinskog reda da se Padre Pija premjesti u drugi samostan, a devet dana kasnije kongregacija je naredila Padre Pio mora sam slaviti misu, bez pomoći drugih fratara.

8. kolovoza 1923. Padre Pio je obavješten kako će biti premješten u Anconu. Na tu vijest je odgovorio: “Kao predani sin svete poslušnosti, i ukoliko to ovisi o meni, ja ću biti pokoran i neću ni usta otvoriti.”
Četiri dana kasnije, u pismu gradonačelniku San Giovanni Rotonda, Francescu Morcaldiju, Padre Pio je napisao: “Volja meni nadređenih je volja Božja. Jedino što želim da moje kosti počivaju u tihom uglu ove zemlje.”

17. kolovoza uslijedila je pobuna seljaka iz San Giovanni Rotonda. Policija u izvješću navodi da se premještaj ne može se provesti bez “prolijevanja krvi”

2. rujna 1923. naredba o premještaju je opozvana “do sljedećeg prerasporeda”

24. srpnja 1924. Kongregaciju svete službe daje upozorenje da bi se spriječili bio kakav kontakt s Padre Pijom.

mamma-peppa3. siječnja 1929. majka Padre Pija, Maria Peppa Forgione (na fotografiji), preminula je u domu Mary Pyle. Padre Pio onesvijestio se pred njezin zadnji dah i ostao prostrijet na podu uz njezin krevet nekoliko dana.

13. svibnja 1931. Kongregacija svete službe donijela je još jedan dekret koji zabranjuje Padre Piju slavljenje Euharistije u javnosti.

U nedjelju 16. srpnja 1933. sve su zabrane ukinute i Padre Pio nastavio je predvoditi Svete mise u javnosti. Odluka je donesena u formi “povlastice” od kardinala Donata Sbarrettija, tajnika Kongregacije svete službe “uzimajući u obzir da se slavi izvanredna Sveta godina Otkupljenja“ (Papa Pio XII. proglasio je da se od 2. travnja 1933. do 2. travnja 1934. slavi Sveta godina u spomen na 1900 godina od Kristova uskrusnuća)

Grazio Mario Forgione, otac Padre Pija, 1938. godine preselio se u San Giovanni Rotondo, u kuću Mary Pile. Inzistirao je na tome da kućanstvo jede na koljenima za vrijeme korizme. Kada bi ljudi pohvalili njegova sina, rekao bi: “Nisam ga ja napravio. Isus Krist je.”
Padre Pio nikada nije dopustio ocu da mu poljubi ruku. Ali jednog dana Zi’ Orazio (kako su ga zvali) mu je uzeo ruku, poljubio je i rekao: “Ne ljubim tvoju ruku. Ljubim ranu Isusa Krista. ” grazio
Grazio Forgione (na fotografiji) preminuo je 7. listopada 1946. godine. Padre Pio bio je uz njega, a kad je umro „isplakao je dušu.”

4. siječnja 1940. godine povjerenstvo je počelo planirati bolnicu koju je htio sagraditi Padre Pio. Prvi je dao doprinos; zlatni novčić koji je primio tog istog dana upravo za tu namjenu. Nedugo potom Padre Pio odlučio je kako će se bolnica zvati „Casa Sollievo della Sofferenza“ (Kuća za ublaživanje boli).

Papa Pio XII u ožujku 1943. godine rekao je: “U borbi između dobra i zla predlažemo formiranje skupina vjernika koji će u potpunosti i otvoreno živjeti kršćanskim životom – molitvene zajednice. Nema posebnih pravila ili novih molitvi; samo okupljanje najmanje jednom mjesečno u crkvi, uz odobrenje mjesnog biskupa i uz pripomoć svećenika.” Padre Pio poruku Svetog Oca radosno je dočekao: “Zasučimo rukave i smjesta odgovorimo na ovaj poziv koji je poslao rimski pontifeks.” Osnovane su prve molitvene zajednice.

18. travnja 1948. Padre Pio otišao je glasovati na izborima. Svaki put kad bi otišao na glasovanje “uvijek je bila neka burnih scena” zbog gomile ljudi na ulicama jer bile su to vrlo rijetke prilike da je Padre Pio izlazio iz samostana.

19. svibnja 1947. položen je kamen temeljac i započinje izgradnja bolnice „Casa Sollievo della Sofferenza“ koja je svečano otvorena 5. svibnja 1956.godine.
Nova crkva – Santa Maria delle Grazie (svete Marije od milosti ) posvećena je 1. srpnja 1959.

U San Giovanni Rotondo 30. srpnja 1960. godine došao je mons. Maccari kao apostolski vizitator (inspektor Svete Stolice). Poslao ga je papa Ivan XXIII, izabran 28. listopada 1958., da provede istragu o Padre Piju i njegovoj svećeničkoj službi.
Padre Pio 10. kolovoza 1960. slavi 50 godina svećeništva. Mons. Montini, nadbiskup Milana i budući papa Pavao VI. čestitao je Padre Piju na „toliko brojnim darovima i plodonosnom radu“.
Ljudima koji su mu čestitali svečanu obljetnicu Padre Pio rekao je: “Pedeset godina bezvrijednosti.”

Nova ograničenja

Kardinal Alfredo Ottaviani, tajnik Kongregacije svete službe, 31. siječnja 1961. godine, poslao je obavijest generalnom ministru Reda: “Padre Pio se treba vratiti regularnom poštivanju kapitulara. Svećenicima i biskupima je zabranjeno služiti misu s Padre Pijom. Vrijeme mise svakodnevno treba mijenjati. Ljudi koji u redu čekaju za ispovijed kod Padre Pija moraju biti udaljeni od ispovjedaonice. Postupno će se mijenjati svi fratri u samostanu osim gvardijana, Padre Rosarija.“

Mons. Parentea član Kongregacije svete službe, u svom pismu poslanom 24. travnja 1961. godine nalaže: “Padre Pio smije slaviti misu od pola sata do  najviše 40 minuta i ne smije ju predvoditi u isto vijeme svakog dana“. Padre Pio odmah je rekao: „Ubbidire ai superiori e ‘ubbidire je Dio.“ – “Pokoravanje poglavarima je pokoravanje Bogu.”
Padre Pio 19. studenog 1961. godine na zahtjev državnog tajnika, kardinala Cicognanija, potpisuje pismo u kojem prenosi vlasništvo bolnice Casa Sollievo della Sofferenza na Svetu Stolicu.
Mons. Karol Wojtyla (budući Ivan Pavao II.) 7. studenog  1962. šalje pismo Padre Piju tražeći da moli za Wandu Poltawsku iz Krakowa koja boluje od raka grla. Angelo Battisti, upravitelj Case Sollievo, posvjedočio je kako mu je Padre Pio kazao: “Angelino, zadrži ovo pismo jer jednog dana će postati važno.”
Krajem 1962. Padre Pio dobio je dopuštenje zamijeniti čitanje Brevijara molitvom krunice.

3. lipnja 1963. preminuo je Papa Ivan XXIII. Fratri su nakon papine smrti slijetali Padre Pia s pitanjima o konklavi sve dok on nije rekao: “Bit će Montini. Hoćete li sada utihnuti?“ Dana 23. lipnja 1963. Montini je izabran za papu i uzima ime Pavao VI.

U rujnu 1963. Padre Torquato postaje novi provincijal Padre Pija i zadaje si misiju “osloboditi Padre Pija od zabrana i ograničenja.”

U veljači 1964. godine Padre Clemente, generalni ministar Reda provodi nalog kardinala Ottavianija, glavnog tajnika Kongregacije svete službe, u kojemu stoji da: “Padre Pio može obavljati svoju svećeničku službu u punoj slobodi.”

Padre Pio 11. svibnja 1964. potpisao je dokument u kojemu imenuje Svetu Stolicu nasljednikom svih njegovih svojina, a 14. prosinca 1964. izjavu koji je pripremio kardinal Ottaviani u Kongregaciji svete službe: “Izjavljujem da imam punu slobodu u svojoj službi te nemam ni neprijatelja ni progonitelja. U geralnom fratru mojega reda i autoritetu Crkve nalazim razumijevanje, utjehu i zaštitu.”

Papa Pavao IV. u ožujku 1965. šalje kardinala Baccija kako bi Padre Piju predao dopuštenje da Svetu misu služi na stari način.
Godine 1966. generalni ministar Reda došao je Padre Piju kako bi dobio njegov blagoslov “za posebno poglavlje nove konstitucije.” Padre Pio na njegovu je molbu odgovorio: “Ovo su sve destruktivne besmislice. Ne smijemo postati neprirodni. U trenutku Gospodnjeg Suda sveti Franjo neće nas prepoznati kao svoje sinove.”

Godine 1967. isto je poručio poglavarima: “Što vi to u Rimu radite? Želite li promijeniti čak i pravilo svetog Franje.“
U pismu papi Pavlu VI datiranom 12. rujna 1968. godine piše: “Nudim Vam svoje molitve i svoja dnevna trpljenja da vas Gospodin utješi svojom milošću kako i dalje branili vječnu istinu koja se nikada ne mijenja iako se vremena mijenjaju. Zahvaljujem Vam na jasnim riječima u “Humanae Vitae” (enciklika „Ljudskom životu“) i potvrđujem svoju vjernost te bezuvjetnu poslušnost”.

Ovu je sliku svetog Josipa i Djeteta Isusa Padre Pio dao postaviti pored ulaza u svoju sobu. Posljednja tri mjeseca svog ovozemaljskog života svakog bi dana zastao pred njom i izmolio kratku molitvu. Subraći tada nije bilo jasno zašto to odjednom redovito čini, ali kasnije su shvatili da se Padre Pio molio svetom Josipu za mirnu smrt. Znajući kako se njegov život bliži kraju, povjerio je slavnom zaštitniku umirućih svoje trenutke na zemlji.

sv-josip

Padre Pellegrino prisjeća se posljednjih trenutaka ovozemaljskog života Padre Pija.
“Preko intefona pozvao me u svoju sobu. Jedino što me pitao bilo je da mu kažem koliko je sati. Obrisao sam mu suze ispod pocrvenjenih očiju i vratio se u susjednu sobu slušajući što se događa preko uvijek uključenog intekoma. Pozvao me pet ili šest puta prije ponoći i svaki put upitao koliko je sati. U ponoć me zamolio da ostanem uz njega i sve češće tražio da mu kažem koliko je sati. Odjednom je promijenio temu i upitao: ‘Sine moj, jesi li već predvodio misu?’ Nasmijao sam se i odgovorio: ‘Padre, noć je, još je prerano za misu.’
– Dobro, ujutro ćeš predvoditi jednu za mene – rekao mi je Padre Pio.
Potom sam ga ispovjedio nakon čega je kazao: ‘Ako me Gospodin danas pozove k sebi, zamoli braću da mi oproste sve nevolje koje sam im prouzročio i svima kaži da se pomole za moju dušu.’
Tada je kazao da želi obnoviti redovničke zavjete. Bilo je oko jedan u noći kad je rekao: ‘Ne mogu disati ovdje u krevetu. Pomozi mi da ustanem, lakše ću disati sjedeći u stolici.’
Običavao je ustajati iz postelje u 3 u noći kako bi se pripremio za Misu i prošetao hodnikom. Te noći, na moje iznenađenje, kada se ustao hodao je bez problema pa ga nisam morao pridržavati.
Rekao je: ‘Hajdemo nakratko na terasu.’ Sam je upalio svjetlo, a potom sjeo u svoju stolicu. Nakon pet minuta zamolio me da se vratimo u njegovu sobu. Kad smo stigli nazad, odjednom je poblijedio i počeo se znojiti. Ponavljao je naglas ‘Isus, Marija… Isus, Marija’, sve slabijim i slabijim glasom.
Padre Pio polako je gubio snagu, a često je tijekom života znao ponavljati: “Samo mi grob nedostaje jer više pripadam drugom svijetu nego ovome. Molite Gospodina da umrem.”
U samostanskim zapisima svatko može pročitati riječi: ‘Želio je umrijeti dok je još aktivno služio Gospodinu, provodeći dane i molitvi i poslanju da čini dobro za sve duše.’
Jedan od braće pokucao je na gvardijanova vrata oko dva u noći i rekao mu: ‘Ustanite brzo! Padre Pio je vrlo bolestan.’
Gvardijan, Padre Carmelo, posvjedočio je: “Požurio sam u sobu Padre Pija i vidio Padre Pellegrina. Brat Bill i dr. Sala bili su uz njega, a on je sjedio u svojoj stolici. Teško je disao, a glava mu je bila blago pognuta. Nekoliko puta zazvao sam njegovo ime, ali nije odgovarao. Padre Paolo potom je došao u sobu i udijelio mu bolesnički sakrament, a mi smo kleknuli i zajedno molili. U međuvremenu, liječnik mu je stavio masku s kisikom. Više nije disao, bio je miran i spokojan. Izmolili smo molitvu za umirućeg, a potom je dr. Sala prestao opipavati puls Padre Pija. Pogledao nas je i žalosno rekao: ‘Otišao je…’
Bilo je to u 2:30 ujutro, u ponedjeljak 23. rujna 1968.”

Bibliografija