Ida Giusti tijekom 1948. godine patila od strašnih bolova koji su joj gotovo paralizirali desnu ruku. Nije mogla ni spavati niti raditi, a bol bi se svaki puta pojačavala kad je pokušavala odmoriti na krevetu.
S vremenom je izgubila i apetit, pa svakim danom postajala sve slabija. Lijekovi koje su joj propisivali liječnici nisu joj nimalo pomogli pa je Ida postala očajna. Trebala se brinuti o svojoj obitelji, ali nije mogla raditi gotovo ništa.
Jednog dana prijateljica joj je poklonila sliku Padre Pija i predložila da ga posjeti u San Giovanni Rotondu. Iako je trebala prevaliti put od 900 kilometara, bila je svjesna kako bi joj se bilo kakva pomoć isplatila. Pozvala je i dvije prijateljice koje su bile pod teretom mnogih problema.
Na putu je došlo do pogreške pa su Ida i prijateljice morale prespavati u gradu San Marco in Lamis, nekoliko kilometara udaljenom od San Giovanni Rotonda. Te noći Ida je, na svoje veliko iznenađenje, bez problema mogla spavati u krevetu. Sljedećeg dana Ida je uspjela doći na red za ispovijed kod Padre Pija. Njegova prisutnost imala je umirujući učinak na nju i nakon što je primila odrješenje svetac joj je rekao: “Sada pođi jer od mene više ništa ne trebaš.”
Ida mu je potom poljubila ruku i izišla iz ispovjedaonice. Prijateljice su se začudile što je izgledala preporođeno, a iznenadilo ih je i to što je Ida po povratku bez problema sama mogla nositi svoj kofer. Kad je stigla kući bol je potpuno nestala, njezina je ruka bila ozdravljena.
(D. Allen: “Pray, Hope, and Don’t Worry: True Stories of Padre Pio”)
© padrepio.hr - za više informacija pročitajte Dijeljenje sadržaja i privatnost