“Kao mladi svećenik jednom sam vodio grupu hodočasnika u San Giovanni Rotondo. Vrhunac putovanja bio je to što su svi mogli ići na ispovijed kod Padre Pija. Tijekom duge vožnje autobusom razgovarao sam s ljudima i, onako usput, ispričao nekoliko viceva.
Kad smo stigli u samostan, braća kapucini poveli su nas u obilazak. Uz ostalo, posjetili smo i skromnu sobu Padre Pija u kojoj sam na komodi primijetio par njegovih rukavica koje je nosio kako bi prekrio stigme. Sjećam se kako sam u tom trenutku pomislio: “Stvarno bih volio imati te rukavice!”
Kasnije tog dana, kada je došlo vrijeme za moju ispovijed, ostao sam šokiran kada me Padre Pio počeo koriti što sam napravio u autobusu.
“Ti bi trebao biti čovjek koji potiče ljude da više mole, a ne da pričaš viceve!” – rekao mi je. Zatim je, kako bi pojačao moj osjećaj šoka i zaprepaštenja, nadodao: “A zašto mi želiš ukrasti rukavice?”
Što sam mogao reći? Ostao sam zapanjen, a onda mi je rekao i kako mi neće dati odrješenje. Na kraju mi je dao zadatak da izmolim mnogo molitvi, a susret je završio riječima: “Sutra se vrati ovamo. Promijeni se, ponašaj se više kao svećenik. Tada ću ti udijeliti odrješenje.”
Iz ispovjedaonice sam izašao teško potresen i desetljećima kasnije, kada sam čuo da je Padre Pio kandidat za proglašenje svetim, odmah sam sjeo i zapisao ovaj događaj te ga poslao u Vatikan. Samo je svetac mogao vidjeti u moje srce onako kako je Padre Pio to učinio. Uostalom, zato je i bio toliko hvaljeni ispovjednik, a spomenutim susretom ostavio je trajan dojam na cijeli moj život.”
mons. Lino Ramellini
(D. Allen: “Pray, Hope, and Don’t Worry: True Stories of Padre Pio”)
© padrepio.hr - za više informacija pročitajte Dijeljenje sadržaja i privatnost