Toga dana, 16. listopada, bio mi je imendan. Kao i obično, ujutro sam se povukao u ured na posao. Još nisam vidio Padre Pija, pa sam nestrpljivo čekao jedanaest sati kako bih ga pozdravio. No, tog jutra nisam čuo njegove odmjerene, teške korake koje je s vremena na vrijeme pratio glasan kašalj. Nastavio sam raditi kad mi se iznenada učinilo da se netko zaustavio pred vratima i blago ih dodiruje.
Sumnjičavo sam ustao i otvorio vrata. Bio je to on, Padre Pio, nasmiješen i pomalo posramljen, poput djeteta koje je majka uhvatila kako čini nepodopštinu.
“Sretan imendan!” – rekao mi je i dao mi mali cvijet koji je izvadio iz džepića ušivenog u habit…
Padre Gerardo da Deliceto (na fotografiji s Padre Pijom)
(Andrea D’Ascanio, OFMCap:”Il Sorriso Di Padre Pio”)
© padrepio.hr - za više informacija pročitajte Dijeljenje sadržaja i privatnost